Kolumna

Vizionarstvo na Cvjetnom

Autor/izvor: Maroje Mrduljaš 23/08/2009

Na web-portalu h-altera čitamo: „Predstavnica Društva povjesničara umjetnosti Snješka Knežević podsjetila je da je Horvatinčić svojedobno najavljivao angažiranje na njegovu projektu najvećih imena današnje arhitekture: Normana Fostera, Jeana Nouvela, Herzoga, de Meurona i drugih. ´Otpočetka smo ga upozoravali da je to karikaturalno, i naravno, nitko od tih imena nije se odazvao. Ne postoje šanse da se odazovu, jer to su ljudi koji stvaraju globalne urbane arhitektonske simbole, i ne namjeravaju se baviti nekakvim malim dvorištima´.“ Smatrati karikaturalnim da netko od vodećih svjetskih arhitekata sudjeluje u promišljanju središnjega gradskog prostora, uz nepovjerenje u Horvatinčićeve financijske i pregovaračke mogućnosti, samo po sebi poprilično je karikaturalno i ukazuje na ozbiljan kompleks manje vrijednosti u kojem Zagreb ostaje po strani od internacionalnih zbivanja. Tome ide u prilog i činjenica da je prvi protagonist arhitektonske metropolizacije Zagreba već spomenuti poluanonimus Herman Bollé, da bi poslije bili otjerani ili ignorirani arhitekti najvišega kreativnog potencijala poput Adolfa Loosa, Alvara Aalta, Jakoba Bakeme ili nedavno ismijanih Normana Fostera i Zahe Hadid, kao što je i opus vjerojatno najvećeg talenta moderne hrvatske arhitekture Vladimira Turine uspješno sveden na četiri realizacije, od kojih su dvije najvažnije nekompletne i danas devastirane. K tome, prosječni Zagrepčani uglavnom i ne vole previše modernu arhitekturu, podsjeća ih na mrski socijalizam i Jugoslaviju, a Bollé im je i dalje srednjoeuropski liebling jer valjda daje privid da je urbano tkivo Zagreba starije nego što uistinu jest.

Sudeći prema događajima koji obilježuju urbanističku artikulaciju Cvjetnog trga, čini se kao da je taj vašarski živahan prostor u središtu Zagreba žrtva nekoga povijesnog prokletstva tranzicijskog doba koje priječi da se on oblikuje kako u duhu demokratske procedure, tako i arhitektonske modernizacije. Prisjetimo se, očajan redizajn - izveden 1996. nakon javnoga arhitektonskog natječaja provedenog 1991. godine - izazvao je žučne reakcije, u prvom redu takozvane stručne javnosti. Temelj prigovora opravdano se svodio na nemodernost rješenja, čija se provincijalnost više niti ne zamjećuje jer se ona samo nadovezala na općenito neinventivan i uglavnom starmali vokabular urbanog dizajna u Zagrebu. Danas se, korak po korak i uz nevjerojatnu samouvjerenost developera Horvatinčića, provodi temeljita rekonstrukcija i izgradnja u unutrašnjosti bloka između Cvjetnog, Preobraženske, Ilice, Gundulićeve i Varšavske. O tom zahvatu rečeno je i napisano mnogo, svojedobno je upriličena i tv-debata u kojoj se Horvatinčić dramatično oglasio sa samog mjesta zbivanja, kao pravi vizionar sasvim sam, okružen gomilama nacrta u zapuštenom i sumračnom prostoru već predviđenom za rušenje. Uslijedili su i spektakularni i razmjerno dobro oblikovani performansi iskazivanja građanskog stava (ne nužno i mišljenja) i agitacije u dijapazonu od Christo-style omatanja kuće gigantskim plakatom s natpisom „Totalna rasprodaja“ do bubnjarskih izvedbi. Ta kulturalizacija i medijski potrebna estetizacija iskazivanja javnog mišljenja kulminira u nezapamćeno uspješnoj peticiji protiv Horvatinčićeva projekta, koju je u iznenadno probuđenom interesu za aktivnu participaciju u javno-političkom životu potpisalo preko pedeset tisuća građana (peticiju protiv rušenja stabala 1995. potpisalo je osam tisuća građana).  

Kritika, ideologija i kontrapozicija

Polemike o urbanom redizajnu iz 1996. godine i o inicijativi izgradnje megalomanskog kompleksa s mješovitom namjenom započetog 2007. godine dijele barem tri zajednička vodeća predmeta kritike, kao i identičan odnos establišmenta prema toj kritici. Prvo, i prostor reprezentativnog trga i prostor nutrine bloka, koji su u smislu urbanističke fizionomije, a i u smislu vlasničkih odnosa inverzni fenomeni, interpretiraju se u kontekstu teorijski vrlo rastezljivog pojma „javnoga gradskog prostora“, koji se apriorno izjednačava s općenitim zagovaranjem „javnog interesa“. „Javni gradski prostor“ i „javni interes“ nisu nužno istoznačnice i dok je odista u javnom interesu kvalitetni redizajn trga, Horvatinčića kao vlasnika zemljišta nikakav javni interes automatski ne obavezuje da na njemu formira javni gradski prostor, nego bi ga urbanistički uvjeti i demokratski mehanizmi trebali spriječiti da na tom prostoru radi što god hoće. Drugo, uslijedila je očekivana metaideologizacija prijepora gdje fizički prostor opravdano postaje simptom i simbolički nositelj znatno šireg sklopa aktualnih društvenih konflikata. Tako je 1996. godine ideologizacija intervencije na Cvjetnom trgu poslužila kao implicitna kritika regresivne službene kulturne politike i totalitarnih vidova tadašnjega hrvatskog društva. Godine 2007. fokus kritike eksplicitnije se okreće od kulturnog prema političkom polju pa se u njenom fokusu nalazi neoliberalni laissez-faire ekonomski poredak, poduprt korumpiranom politikom. No, za razliku od 1996. gdje je ideološko područje sukoba između totalitarnosti i građanske demokracije bilo društveno ozbiljnije, ali i donekle zamućeno velom kulturnih ukrasa, kao svojevrsna smetnja ideologizaciji 2007. pojavljuje se lik poduzetnika Horvatinčića koji je na sebe (uspješno) akumulirao znatnu količinu kriticizma i protesta, no s impersonalnim globalnim neoliberalizmom on ima malo veze. Naime, kritičari ne polemiziraju s neoliberalizmom nego s lokalnom inačicom regresivnog kapitalizma – brutalnom silom čije je djelovanje omogućeno ne ekonomsko-političkim poretkom nego disfunkcionalnošću hrvatskog društva. Uostalom, malo koja bi se ozbiljna korporacija odvažila na tako eksplicitno nepopularnu akciju, nego bi radije, kao T-com, sačekala da netko – upravo Horvatinčić – odradi „prljavi“ građevinski posao pa se zatim useli u Hoto Tower u Savskoj. Uzgred budi rečeno, T-comova kula je Horvatinčićev najbolji arhitektonski zahvat, čiji su proporcijski odnosi upropašteni nepotrebnim ograničenjem visine građevine koje su odredile iste one urbanističke službe koje legitimiziraju plombiranje Cvjetnog trga. Treće, Cvjetnom trgu je u medijski iskonstruiranoj općoj percepciji dodijeljen status ultimativnog case-studyja svih oblikovnih promašaja i društvenih nepravdi koje su zadesile ili će tek zadesiti hrvatske gradove, što je zagrebocentrična optika, još k tome svedena na gradski prostor intra muros – povijesnu jezgru za koju se po konzervativnoj inerciji očekuje da ostane intaktna. Iz tog razloga, protivnici zahvata su stalno prisiljeni objašnjavati da oni u principu nisu protiv modernizacije i da ne zagovaraju pretvaranje centra Zagreba u historicistički tematski park, iako se takva pozicija pod restriktivnom ali nedovoljno istančanom konzervatorskom zaštitom uglavnom i prakticira. Često potencijalno zanimljive prijedloge arhitekti sami odbacuju upravo zbog spoznaje o kafkijanskom procesu ishođenja građevinskih dozvola u „ambijentalno zaštićenim cjelinama“. Naravno, konzervatori lako promijene svoje stavove kada to zatraže njihovi poslodavci. Konačno, pitanje društvene i socijalne pravde znatno je brutalnije narušeno u nizu drugih situacija diljem Hrvatske (bolnica u stanju raspadanja, stambenih naselja lišenih ikakve suvisle artikulacije) koje više od Cvjetnog trga spadaju u problematiku javnog interesa. Cvjetni je trg mogao i trebao dobro poslužiti kao katalizator za širenje područja polemike, ali to se nije dogodilo, što je jedan od najozbiljnijih propusta aktivista okupljenih u njegovu zaštitu.

S druge strane, u reakciji na kritiku vodeće je odsustvo pravog odgovara: nedemokratičnost i ignorancija kojom se akteri koji provode te zahvate – gradska uprava, urbanističke institucije, investitori – odnose prema kritici i javnim zahtjevima te izuzetna lakoća kojom se svaka kritika odbacuje kao irelevantna, bilo kao „zanovijetanje struke“, bilo kao bučanje okupljene svjetine. Toj ignoranciji pridružuje se i stav većeg dijela intelektualne, stručne elite koja se uglavnom drži po strani, kako zbog konformizma tako, još i više, zbog odsustva jasnog stava i jednostavne nemoći da se uhvati u koštac s poduzetničko-političkim „vizionarstvom“. A ono pod geslima „čišćenja štakornjaka“ i navodne modernizacije grada ima jasnu, makar brutalnu ideju o tome što hoće – maksimalizirati opseg intervencije radi povećanja profita te ostaviti svoj biljeg na što je moguće eksponiranijem mjestu. Inventivne intervencije na rubu grada, razvijanje suvremenih hibridnih tipologija ili njihove redefinicije u skladu s aktualnim zahtjevima društva nisu opcija, jer modernizacija nije operativna opcija narcističkih „vizija“ developera. Posebna je priča floskula o javno-privatnom partnerstvu, kao da postoji neka razlika između privatnog i „javnog“ interesa političkog establišmenta, koji su u Hrvatskoj međusobno premreženi. Najvažnije, ne postoji arbitar koji bi bio intelektualno kompetentan i institucionalno dovoljno snažan uobličiti to partnerstvo na takav način da se demokratski usklade urbanoj kondiciji prirođeni antagonizmi.

Tako se s jedne strane barikade nalazi poduzetničko-politička sila pogonjena narcizmom, koja se u aktualnim društvenim okolnostima odsustva prave opozicije osjeća razmjerno sigurno, ali ipak, predostrožnosti radi, pojedine akcije provodi netransparentno pa čak prikriva i građevinske radove. S druge strane stoje nevladine udruge čija kritika ide u raznim smjerovima, od ukazivanja na proceduralne nepravilnosti u provođenju zahvata, poput skandaloznog ali načelno mogućeg prekrajanja GUP-a metodom lokacijskog urbanizma, do devastacije ambijenta. Slijedi ih frustrirano građanstvo koje nije dovoljno precizno informirano o čemu je riječ i više intuitivno osjeća da netko zadire i u „njihovo pravo“. Ali pravo na što? Pravo na Horvatinčićevo dvorište? Pravo na kulturni identitet ukotvljen u povijesti?

Horvatinčić od početka ima jasnu „viziju“ onoga što hoće ponašajući se u središtu grada jednako kao i u rururbiji Svete Nedjelje, gdje je ingeniozno izgradio gated community posred livade, a sada bi sličan gentrifikacijski zahvat proveo i na drugom najvažnijem zagrebačkom trgu. Javnost i šačica njihovih predstavnika sanjaju o javnom interesu i „pravu na grad“, te su pošteno i pristojno pokušali iskoristili više-manje sve legislativne mogućnosti koje su im bile na raspolaganju. No i poduzetničko „vizionarstvo“ i zanesena romantičnost aktivista znakovi su nedemokratskog somnambulizma i jasno je da tu ne može doći do ikakvog dijaloga jer u tom, za svaki grad sasvim logičnom konfliktu između javnog i privatnog interesa, postoji jedno ključno ispražnjeno mjesto – mjesto racionalnog promišljanja o fizionomiji grada, a to je mjesto kreativne, odgovorne i agilne skupine intelektualaca - arhitekata, urbanista, urbanih sociologa i geografa, društvenih kritičara... Današnji službeni urbanizam i njegove institucije birokratizirani su aparat u službi centara moći dok je arhitektonska inteligencija (uključujući i autora ovog teksta) zabavljena udivljenjem svojim vlastitim kulturnim postignućima i pozitivnom internacionalnom percepcijom tucetom građevina, istina odista kvalitetnih i autentičnih, no koje šira javnost uglavnom ne percipira kao neku posebnu vrijednost. Naravno, pozicija arhitekta kao modernističkoga neprikosnovenog autoriteta danas je izmijenjena, ne samo zbog postmoderne kritike kulturnog elitizma, nego još više zbog spoznaje o neizbježnoj apsorpciji i estetskih i socijalno avangardnih tendencija u ekonomsko-politički poredak, kojeg dakako ne zanima ostvarenje utopističkih koncepata, pogotovo ne onih koji izlaze iz njegovih pragmatičnih okvira. No, u demokratski razvijenim društvima arhitektura odista jest ili bi trebala biti javna stvar u svim svojim pojavnim oblicima; arhitekti i urbanisti nastoje istraživati razmjerno jasnu predodžbu o tome kako razvijati gradove u skladu s potrebama i mogućnostima društvenog i civilizacijskog trenutka, a razne javne službe traže načine za njihovu implementaciju.

Od povijesnog konteksta do aktualne situacije

Vratimo li se nakratko u hrvatsku povijest, 1931. godine započela je izgradnja Zakladnog bloka na jugozapadnom uglu Trga bana Jelačića, na mjestu bivše Zakladne bolnice. Promišljanja tadašnjih naprednih arhitekata išla su u smjeru cjelovitog rješenja prema kojem bi se taj osjetljivi zahvat rješavao kao jedinstvena kompleksna struktura metropolitanskog mjerila. Arhitekti Josip Pičman i Josip Seissel, jedni od najistaknutijih predstavnika jedne sjajne arhitektonske generacije educirane u inozemstvu i s iskustvom rada kod vodećih protagonista internacionalne arhitekture, tako su predvidjeli hibrid različitih javnih programa: restorana, plesne dvorane, bazena i stanovanja. On je po svojoj koncepciji povezivanja i preplitanja različitih događaja bio napredan i aktualan u internacionalnim razmjerima, a Zagrebu bi tada priskrbio potrebne javne sadržaje kojima je oskudijevao. Dakle, Pičman i Seissel su odista predlagali modernizaciju grada sukladno aktualnim potrebama i javnom interesu, jer su pokazali visoki stupanj arhitektonske ali i društvene imaginacije, a njihovo je rješenje u prvom planu imalo građane i unapređenje urbanog repertoara Zagreba. Arhitekti su bili ti koji su imali „viziju“, ne poduzetnici. No, kao što je bilo za očekivati, prevladala je ekonomska pragmatičnost pa su gradske vlasti zemljište rasparcelirale i danas imamo blok građen kuću po kuću, baš kao svaki drugi blok u Donjem gradu, osim što je ovaj oblikovan jednostavnim pročeljima u modernističkom duhu. Nastala je kvazimodernistička strada novissima, a ne odviše ugledan, skučeni pasaž možemo zahvaliti naporima arhitekta Slavka Loevyja. Zauzeće parcela je maksimalno, nema uobičajenoga unutarnjeg dvorišta, koje sada u bloku iza Cvjetnog trga, poput pokvarenog zuba, želi isplombirati i Horvatinčić, ali se Zakladni blok svejedno smatra važnim kulturnim naslijeđem hrvatske modernističke arhitekture i napuštanjem bolléovskoga stilskog eklekticizma.

No, u čemu je točno problem s Horvatinčićevim zahvatom? Uostalom, i susjedni blok s Oktogonom, natkrivenom ulicom s lijepim zenitalnim osvjetljenjem, također je primjer maksimalističkog korištenja parcele. Temeljni nesporazum proizlazi iz nemodernosti hrvatskog društva u kojem su ispražnjeno mjesto urbanističke kompetencije, arhitektonske misli i kritičko-intelektualnog angažmana iskoristile upravljačke elite s feudalnim ovlastima. Politička kritika ovdje treba upozoriti ne samo na aktualnost koja ima tek tangencijalne veze prema globalnim procesima, nego još više na tradiciju vječno nedovršene modernosti i nedemokratičnosti hrvatskog društva i njegovih institucija, naročito urbanizma koji se prijelazom iz socijalizma u kapitalizam jednostavno raspao.

Problem je u tome što je jedan poduzetnik imao „viziju“ frankenštajnovskoga građevinskog zahvata koji negira dijalektiku unutrašnjosti i vanjštine bloka, koja je temelj urbane fizionomije, ako hoćemo, i identiteta Donjega grada. Pri tome ni u sadržajnom ni u arhitektonskom smislu ne doprinosi modernizaciji Zagreba, nego samo ponavlja već isprobane i redom neinventivne modele od kojih mu je po programskoj shemi najsličnija Importanne Galeria, također kontroverzna građevina, i formom i mjerilom u neskladu s okolišem. Horvatinčić je ovdje osmislio sve, arhitekt Boris Podrecca je samo uobličio njegovu „viziju“ pa se zato, opravdano, niti ne spominje u debati niti u njoj sudjeluje. Nadalje, problem je u tome što su istraživanja latentnih urbanističkih potencijala unutarnjih blokova Donjega grada empirijski već potvrđena, primjerice u postojanju niza vrtića, među kojima su vrtić u Petrinjskoj i vrtić u Šubićevoj i arhitektonski vrlo dobri, no uz nekoliko već zaboravljenih projekata ne postoji javno prezentiran aktualan urbanistički prijedlog ili ozbiljnije istraživanje inteligentne obnove bloka koji bi bio protuargument pojednostavljenim preoblikovanjima. Nevjerojatno heterogen i vitalan svijet unutrašnjosti blokova napučenih najrazličitijim socijalnim skupinama, aktivnostima i mikro-ambijentima možda jest na mnogo mjesta „kulturno“ neuređen, ali je višeznačan, kompleksan i inkluzivan što su sve autentične gradske vrijednosti od kojih treba započeti u promišljanjima što i kako graditi. Donjogradski blok se kao urbana figura tijekom povijesti potvrdio sposobnim prihvatiti „elitno“ i „marginalno“, kolektivno i intimno, te se razvijati u skladu s društvenom stvarnošću koja sažima i bogatstvo i bijedu drame gradskog života. Sanitarizirati tu stvarnost u korist privilegiranih socijalnih skupina ne znači biti moderan.

Treba pripomenuti da unutrašnjost bloka nije sama po sebi javni prostor, vlasnički odnosi su vrlo različiti, pojedine površine pripadaju zgradama koje opisuju perimetar bloka, postoji i dosta propalih proizvodnih pogona, kao i malih privatnih parcela na kojima su stambene zgrade različitih mjerila. No, ono što jest javna stvar jesu procedure koje moraju biti stručno osmišljene i definirane zakonom: koncepcija i urbanistička pravila po kojima se dešavaju izmjene u tim prostorima u skladu i sa svojstvima mikro-lokacija i s cjelokupnom fizičkom strukturom, te kulturnim i subkulturnim fenomenima Donjega grada ili bilo kojega drugog prostora. Tu se investitor može pojaviti tek nakon što su pravila i mogućnosti ponašanja u prostoru jasno definirani te sukladno s njima on može odabrati prostor za svoj zahvat ili eventualno ući u proceduralno potpuno transparentnu poziciju pregovaranja s meritornim stručnjacima, ali i s najširom javnošću kroz mehanizme bottom-up participacije. No, zjapi ogroman vakuum urbanističkog znanja i urbanističkih procedura koji je već poharao hrvatski okoliš.

Perspektive

Još 1976. godine Manfredo Tafuri piše: „Ključno je identificirati ono što je razvoj kapitalizma oduzeo arhitekturi,“ i brzo zaključuje da je to upravo (društveno emancipatorna, op. aut.) ideologija čime je arhitektura svedena na „formu bez utopije, na sublimnu beskorisnost“. I dalje: „Paradoksalno, nove zadaće dane arhitekturi su nešto pokraj ili dalje od arhitekture... Iz tog razloga pokušavamo se orijentirati u praznom prostoru u kojem je sve moguće ali ništa nije odlučujuće.“ Svakako, arhitektura je revidirala ambicije radikalnog reformizma, ali društveno progresivna arhitektura svoju suvremenu ulogu nastoji pronaći u horizontu civilizacijske korisnosti i demokratskog odrađivanja posredničke uloge između imanentnih konflikata kapitalističkog društva koji se reflektiraju u izgrađenom okolišu. No, bez razvijenog diskursa o urbanizmu i bez instrumenata da se ta posrednička uloga i odradi, nevladine organizacije bit će osuđene na lutanje u praznom prostoru: skandalizirat će se nad rušenjem nezaštićenih potleušica, koje se radi mobiliziranja šire javnosti karakteriziraju na primjer kao mitske kolijevke hrvatskog novinarstva, uzaludno će ukazivati na proceduralne nepravilnosti u donošenju urbanističkih planova i objašnjavati da trgovačka ulica nije javni gradski prostor. No, to nije jednostavno ostvariti u Hrvatskoj čiji je moderni urbanistički diskurs zacrtao program socijalne osviještenosti tridesetih godina dvadesetog stoljeća na pamfletskoj izložbi Grupe Zemlja i u alternativnom prijedlogu Atenske povelje Radne grupe Zagreb, dok hrvatske predstavnike (tračevi kažu na intervenciju Le Corbusiera) nisu izbacili s broda na kojem se odvijao kongres CIAM-a jer nisu imali dovoljno novaca za kartu. Svijetli trenuci socijalističkog urbanizma, da parafraziramo Koolhaasa, jahali su na valu eksproprijacije i društvenog vlasništva. Taj zadatak još je teži u okolnostima u kojima je većina političkih komentara intonirana kao turbo-folk satira u kojoj se stalno ponavlja jedan te isti obrazac ismijavanja gluposti i nakaradnosti političko-ekonomske elite, što je samo posljedica marginalizacije samih kritičara. Horvatinčić je odigrao ulogu upozoravanja javnosti da je grad nestabilno poprište dinamika „politika prostora“ na koje se, za početak, može reagirati.

Promjene u gradu i izgrađenom okolišu odmah su vidljive, doživljavaju se kroz neposredno perceptivno, fizičko iskustvo. Jednom podignuta zgrada postaje neosporna činjenica i nije posebno teško ispitati njene učinke, pa zatim i razloge i interese koji stoje iza tih učinaka. Nešto je teže anticipirati učinke projekata koji još nisu izgrađeni, no postoje projekti koji su tako evidentno pogrešno postavljeni (bez obzira na samu njihovu arhitekturu) i motivirani „vizionarskom“ slijepom ili možda čak i samoobmanjujućom uskogrudnošću da ih i najšira javnost može intuitivno prepoznati kao pogrešku. Uglavnom takav je i Horvatinčićev projekt, koji čak i zbunjuje u smislu isplativosti – zahvat je tako kompliciran da je čak i ekonomska računica ovdje zbunjujuća pa se stječe dojam da je Horvatinčić više zainteresiran za simbolički kapital. No, da bi se s idejom i okolnostima nastanka tog projekta ušlo u polemiku, potrebna je veća preciznost argumenata i jasnija pozicija od onih koje smo do sada čuli. Također, neće urbanost Zagreba biti upropaštena realizacijom Horvatinčićeve „vizije“, nestat će zato jer se izgradnja grada odvija pod djelovanjem istih takvih „vizija“ svugdje i bez ikakve razvojne modernizacijske strategije, kako urbanizma tako i društva u cjelini. Razumijevanje društvenog konteksta ovdje je nužno, a metaideologizacija konkretnog problema kava se cijelo vrijeme odvija u debati oko Cvjetnog trga je samo kulturni veo koji više skriva nego otkirva političku i civilizacijsku pozadinu problema.  

Preuzeto s kulturpunkt.hr, ljubaznošću uredništva