Katedrala sv. Jakova upisana je na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine 2000. godine. Građena je u tri faze od 1431. do 1505. godine i jedno je od najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja na tlu Hrvatske. Ona je trobrodna, dvoapsidalna bazilika, s upisanim transeptom i osmerokutnom kupolom na tamburu s po mjeri klesanim kamenim pločama, sklopljena po izvornoj metodi Jurja Dalmatinca. Jedinstvena je po tome da je u cijelosti izgrađena od kamena te da je, unatoč miješanju stilova kao posljedice dugogodišnje gradnje, postignuta skladnost njezinih oblika. Prvu fazu gradnje, od 1431. do 1441. vodio je Francesco di Giacomo, drugu, od 1441. do 1473. Juraj Dalmatinac, a treću fazu, od 1475. do 1505. Nikola Firentinac. Posvećena je 1555. godine, a slavna je i po skulpturama Bonina da Milana na portalu i Dalmatinčevom frizu glava i puttima koji nose njegov potpis i natpis o izgradnji.

Arhitekt i konzervator  Škugor temeljito je predstavio povijest gradnje i umjetničku važnost katedrale njezinom usporedbom sa suvremenicima u talijanskoj renesansnoj arhitekturi (Santo Spirito i kapela Pazzi Filippa Brunelleschija, Santa Maria presso San Satiro Donata Bramantea) i naglašavanjem odlika po kojima se ona ističe kao vrhunsko umjetničko djelo (jedinstvenost vanjskog i unutarnjeg prostora, ikonografske inovacije u apsidi i krstionici, funkcionalno trolisno pročelje, pojava obiteljskih kapela, montažna konstrukcija kupole). Ipak, najzanimljiviji dio izlaganja bio je onaj o konzervatorskim zahvatima nakon štete nastale u Domovinskom ratu 1991. godine kada je pogođena kupola katedrale. Bilo je pogođeno sedam ploča i srednji pilastar tambura te uništena dva rebra, a već 1993. je bila podignuta radna skela da bi se procijenila šteta i vidjelo kako će se pristupiti sanaciji kupole. Radovi na njezinom rasklapanju započeli su 22. listopada 1996. godine demontažom akroterija da bi se postupno došlo do oštećenih dijelova. Novi elementi isklesani su iz istoga kamena i obrađeni grubljom i srednjom martelinom, a cementni mort upotrijebljen je u jednome polju, na sljubnicama kamenih elemenata. Unatoč oštećenjima, pokazalo se da nije bila ugrožena stabilnost kupole. Izučavanjem njezine geometrije došla je do izražaja posebna tehnika njezine gradnje i konstrukcija izvedena iz dvjesto elemenata koja je u svakom trenutku montaže i demontaže stabilna, što je prikazano u vrlo atraktivnoj video animaciji. Montaža obnovljene kupole započela je 20. siječnja 1997. godine.

Tri godine kasnije sanirana su sva pročelja, a 2003. godine restaurirani krstionica, trijem, sakristija, pod, krov i portali. Od 2006. do 2007. sve su skulpture apostola digitalizirane, a iste godine je pokrenut pokušaj izrade potpuno nove dokumentacije za katedralu, odnosno da svaki element bude detaljno opisan i trodimenzionalno snimljen.

U izlaganju je bilo riječi i o postupku čišćenja same katedrale: uglavnom se taj postupak obavljao gašenim vapnom i ispiranjem mlakom vodom tjedan dana kasnije, što je mukotrpan, ali učinkovit način čišćenja jer nahrani kamen i smanji njegovu poroznost. Problemi s kojima se suočavaju konzervatori mogu se općenito podijeliti u dvije skupine. S jedne strane postoje konstruktivni problemi te je zbog toga katedrala od 1997. godine pod stalnim nadzorom. S druge strane su problemi redovitog održavanja katedrale, brige za skulpture (npr. glave friza su u vrlo teškome stanju i zadnje intervencije na njima datiraju iz 19. stoljeća), čišćenja pročelja, fugiranja i sl.

Naposljetku, gospodin Škugor se dotaknuo nedavnih polemika u stručnoj javnosti izazvanih zamjenom izvornih skulptura na portalu katedrale njihovim kopijama. Istaknuvši da se radi o vrlo osjetljivoj temi, pozvao je na pokretanje šire stručne rasprave o ovakvim i sličnim, iznimno važnim konzervatorskim pitanjima.

Pia Sopta