Obnova paviljona "Jeke" u Perivoju Maksimir

10 godina nakon obnove iskustva o permanentnoj brizi i održavanju.

Vlado Petričević o paviljonu:

Posljednji sačuvan paviljon bečkog arhitekta Franza Schuchta iz vremena biskupa Jurja Haulika, oko 1840. Godine. Kao zanimljivost sačuvane su dvije varijante nacrta Paviljona – kao kvadrat i kao izvedeni dvanaesterokut.

Sama obnova izvršena je 2001. godine i išla je u tri smjera i to: statička stabilizacija Paviljona, vraćanje fenomena jeke Paviljonu, te oblikovno obogaćenje na temelju povijesne matrice iz Nadbiskupskog arhiva.

Zatečeno stanje 2000. godine (prije obnove) bilo je vrlo loše. Sav Paviljon je drveni i od 1986. godine (zadnje poznate obnove) je rapidno propadao i da je bilo više snijega posljednjih godina, on bi se vjerojatno i urušio. To je riješeno statičkim projektom mr. sc. Ivana Radmana, na način da je učvršćeno središte vrha pocinčanim plosnim pločama željeza i pocinčanom sajlom postavljenom po obodu ispod profiliranog vijenca. Neprimjerenom obnovom 1986. godine strop je postavljen konkavno (spušten), te se izgubio fenomen jeke. Akustičnim proračunom kojega je izradio dr. Alojzije Seder određen je materijal i kalota Paviljona, da bi se jeka vratila, što je i uspjelo. Posebno je obogaćen Paviljon profiliranim klupčicama te podnožjem stupova Toskanskim pločama (od hrastovine), te zaobljenim prstenima u visini klupčice na stupovima. Posebno obogaćenje je i sama boja Paviljona. Umjesto golubinje plave, izvedena je vanilija žuta boja - koja varira prilikom svake obnove, sada je svjetlija. Konzervatorskim nadzorom rukovodio je prof. Silvije Novak.

I na kraju još riječ dvije o zaštiti drva.

Prof. Radovan Despot sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu predložio je postavu "wood - pill" kapsula koje se postavljaju u unutrašnjost drvene mase. Svrha tih kapsula je da se njihov plast rastopi kod povećanja vlage i time kemija iz kapsule sprečava cirkulaciju vlage u kaspulama. Osim toga, postavljen je tzv. "data - log" tj. senzori u krovištu kojima kompjutorski se očitava kretanje vlage unutar krovišta, odnosno njezino povećanje, te se tako pravodobno može intervenirati tj. sanirati procurivanje.

Ono što je važno istači je da je dogovoren premanentni monitoring i da je u proteklih 10 godina Javna ustanova Maksimir koja brine o Maksimiru dva puta investirala sredstva za kitanje, brušenje i ličenje samoga Paviljona.

Čitavom obnovom rukovodio je pisac ovih redaka.Obnova paviljona Jeke Maksimir izvršena je 2001. godine, s time da je koncem 2000. godine dobiveno odobrenje za projekt od strane GZZZSKP u Zagrebu. Obnova je tekla u nekoliko pravaca:

- Kao prvo, statička stabilizacija, koja je uvidom u postojeće stanje bila ozbiljno narušena.

- Izrađen je akustički proračun te je vraćena jeka koja je prilikom posljednje rekonstrukcije 1987. godine izvedbom konkavnog stropa izgubljena.

- Vraćeni su detalji koji su izgubljeni tokom niza intervencija u povijesti kao detalji podnožja stupova, profilirana klupčica i ovalni prestenovi u visini klupčice, kao i sam ton boje koji je izveden kao vjerojatan.

- Dubinska zaštita "WOOD-PILL" sredstvom u cilju sprečavanja eventualne pojave gljiva truležnica povečanjem vlage unutar knstrukcije.

- U svrhu kontrole zdravosti konstrukcije, postavljen je "Datalogor" (mini procesor) koji skuplja podatke vlage drva konstrukcije i temperature).

- Dogovoren je permanentan monitoring na objektu uz obavezno održavanje (kitanje i bojanje) minimalno svakih 4 do 5 godina, što je već od 2001. godine učinjeno dva puta.


Učesnici u obnovi su bili:

Konzervatorski nadzor: prof. Silvije Novak

Voditelj projekta: arhitekt Vlado Petričević, dipl. ing.

Zaštita drva: prof.dr. sc. Radovan Despot

Proračun statike: mr. sc. Ivan Radman, dipl. ing. građ.

Akustički proračun: mr. sc. Alojzije Seder

Hortikultura: Amalija Denich, dipl. ing. agr.


Vlado Petričević, rođen 21.7.1944. u Novoj Gradiški. Osnovno obrazovanje i Srednju tehničku građevinsku školu završio 1963. u Zagrebu. Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1968. Godine 1969. kao vanjskki suradnik Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture radi na arhitektonskom snimanju Jelačićeve palače u Demetrovoj i dvorca Veliki Tabor. Od 1970 do 1974. zaposlen u Centru za industrijsko oblikovanje (CIO). Od 1974. do 1992. zaposlen u projektonom zavodu Centroprojekt , OOUR biro Zagreb na raznim projektima u Dalmaciji i na otocima. Od 1992. godine djeluje samostalno.

Osvrt na predavanje o obnovi paviljona Jeke u Maksimiru

U četvrtak, 14.travnja 2011. održano je treće  u nizu predavanje iz cklusa Arhitektonsko naslijeđe - Obnova Paviljona jeke 2001. godine u perivoju Maksimir. Predavač Vlado Petričević, dipl.ing.arh. je na početku vrlo informativnog i stručno pripremljenog predavanja prikazao povijesne nacrte, stare fotografije i razglednice paviljona Jeke u Maksimiru. Paviljon jeke jedini je do danas sačuvani vrtni paviljon u perivoju Maksimir, a nastao je prema nacrtima vrtnog arhitekta i dvorskog kapetana Franza Schühta nakon 1840. godine, u vrijeme kada je oblikovanje perivoja preuzeo biskup Juraj Haulik. Jednostavnog je dvanaesterokutnog oblika u cijelosti drvene konstrukcije  s kosim krovom prekrivenim limom, promjera 6.84 m i visine na krajevima 3.48 m, površine 35.6 m2.

Stanje u kojem je paviljon zatečen prije obnove 2000. godine bilo je vrlo loše: veliki dio drvene građe bio je oštećen, a najvažniji efekt paviljona – jeka – nije se javljala. Naime posljednom adaptacijom 1986. godine izveden je spušteni strop konveksnog oblika koji je onemugaćavao proizvodnju jeke. Dio građevinskih zahvata izveden u toj obnovi je korigiran dok je dio zadržan (krovna konstrukcija i novi kameni pod).

Jedan od osnovnih ciljeva je bio vratiti jeku u istoimeni paviljon. Ravnatelj javne ustanove Maksimir, dr. Vladimir Ivanković angažirao je vrhunskog stručnjaka za akustiku mr. sc. Alojzija Sedera koji je načinio akustički proračun i predložio oblik kupole konkavnog oblika. Ostali elementi oblikovanja stupova i drvenih stijena nestali ili krivo interpretirani u ranijim obnovama rekonstruirani su prema izvornim nacrtima koji se čuvaju u Nadbiskupskpm arhivu, prema povijesnim fotografijama i razglednicama te prema analogiji poznatih stilskih detalja. Docent dr. sc. Radovan Despot sa Šumarskog fakulteta učinio je analizu postojećeg stanja drveta, a  utvrđeno je kako je sjevernu stranu potrebno u cijelosti zamijeniti novim drvetom, a svu ostalu drvenu građu je moguće obnoviti. Na južnoj strani zamijenjeni su samo donji dijelovi stupova do visine parapeta i ploče u poljima. Materijal koji je upotrijebljen kao zamijena postojeće jelovine je hrastovina i ariš. Zaštita drveta provedena je suvremenim metodama. U veliki dio drvene građe ugrađena je  Woodpill kapsula koja se pri velikoj količini vlage u drvetu rasprsne i stvara barijeru prodoru kapilarne vlage, a u stropu su ugrađena tri specijalna senzora (tzv. datalogera) koji bilježe stanje vlage u drvenoj građi krovišta.

Konzervatoski nadzor provodio je Silvije Novak iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Prema njegovim uputama izrađen je model jednog polja prema kojemu je serijski izvedeno ostalih pet polja (paviljon se sastoji od 12 polja) i određena je završna boja prema analogiji s originalnim povijesnim tonalitetom zagrebačkih kuća iz vremena gradnje.

Statička sanacija izvedena je vrlo elegantnim rješenjem: interpolacijom čelične spone u zoni vijenca te tzv. „ježom“ od pocinčanih ploča lima postavljenog u sredini stropa na sjecištu rogova.

Hortikulturno riješenje izradila je Amalija Denich, stručna voditeljica Javne ustanove

Ukupna cijena obnove iznosila je 426.000 kn. Nakon obnove Javna ustanova Maksimir izdala je i prigodnu publikaciju o obnovi Paviljona jeke.

Cijeli proces obnove od interdisciplinarnih istraživanja do izvedbe zaokružen je uspostavom trajnog monitoringa obnovljenog objekta. Naime svakih 4-6 godina ekspertni tim provodi snimku stanja te izrađuje troškovnik za obnovu. Iz iskustva je poznato kako je  kontinuirano održavanje objekta najekonomičniji način očuvanja kojim se ujedno i najbolje štiti autentičnost konstrukcije i materijala.

Ovaj primjer obnove drvenog paviljona vrlo je slikovito pokazao kompleksnost problematike čuvanja i obnove drveta  te ukazao na  potrebu provođenja stručnog metodološkog pristupa obnovi povijesnih građevina u svakoj fazi njene obnove.