Izvorno lociran u ravnom močvarnom području, okružen prirodnim i kulturnim krajolikom, danas svojim smještajnim karakteristikama predstavlja središnji urbani prostor grada Čakovca s funkcijom prostorne spona povijesne gradske jezgre i novih gradskih zona.

Pripada tipu višeslojnog utvrđenog feudalnog rezidencijalnog kompleksa kojeg čine reprezentativna palača s unutrašnjim dvorištem, te renesansna utvrda peterokutnog oblika sa sustavom zidova i bastiona. Bastionske utvrde Starog grada Čakovca podigao je ban Nikola Zrinski u 16. st., u vrijeme kada dolazi u posjed utvrđenog grada i čitavog međimurskog vlastelinstva, modernizirajući već postojeći sustav srednjevjekovnog  „wasserburga“.

Stari grad Čakovec - tlocrt utvrde i palače s vodenim opkopima -  1657. g.

Utvrda Starog grada Čakovca predmet je konzervatorske obnove desetljećima. Radovi se izvode s prekidima od 60-tih g. 20. stoljeća sve do danas. U tom razdoblju uporabni su prostori utvrde bili korišteni za različite javne namjene dok je fortifikacijski sustav zidina bio kontinuirano izložen fizičkoj degradaciji i rušenju. Stanje u kojem se utvrda nalazi ne može se nazvati primjerenim njenom prostorno-funkcionalnom urbanom potencijalu i mogućnostima njenog aktivnog i održivog korištenja. Izvedena statička i osnovna građevinska sanacija dijela utvrde nije završila krajnjim ciljem - korištenjem prostora i konzervacijom arhitekture. Čitav kompleks je u vlasništvu Muzeja Međimurja. Primjer obnove potiče na diskusiju vrlo aktualno pitanje namjene fortifikacijska arhitekture, te ukazuje na potrebu redovitog održavanja i organizacije adekvatnog načina upravljanja.

Vrijednost i karakter lokaliteta te samo fizičko stanje građevine zahtijevaju vrlo složen konzervatorski postupak koji se dotiče teoretskog pitanja primjene metode rekonstrukcije.
Pristup zaštiti i prezentacije arheoloških nalaza u kontekstu postojeće građevne strukture. obrazložit će se na rezultatima zaštitnih arheoloških istraživanja u ulaznom bastionu gdje su  konstatirani ostatci arhitekture srednjovjekovne utvrde.

Primjena metode rekonstrukcije u zaštiti utvrde detaljno će se izložiti na primjeru južnog bastiona sačuvanog na arheološkoj razini. Bastion koji je bio sačuvan do razine funkcioniranja, saniranjem postojećih ostataka temeljne zone i rekonstrukcijom dijela zidova  postao je ponovno estetski i prostorni dio utvrde koji postavlja zahtjev nastavka radova na prezentacije arheoloških ostataka bastionske arhitekture Starog grada Čakovca.

Rekonstrukcija južnog bastiona – pogled na flanke

Volumenski odnosi rekonstrukcije južnog bastiona (2005.)

Mr.sc. Ksenija Petrić dipl.ing.arh., diplomirala na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Završila poslijediplomski znanstveni studij „Graditeljsko naslijeđe“. Stručno usavršavanje s područja arhitektonske konzervacije polazila je u međunarodnom centru ICCROM u Rimu.
Zaposlena je u Konzervatorskom odjelu u Zagrebu Ministarstva kulture na funkciji više stručne savjetnice konzervatorice. Stručni radovi obuhvaćaju različite poslove zaštite i obnove graditeljskog naslijeđa. U funkciji voditeljice projekata radi na izradi konzervatorskih studija za zaštitu povijesnih cjelina malih gradova, seoskih naselja i pojedinačnih graditeljskih sklopova. Razvija konzervatorsku metodologiju u obradi prostora za planove posebnih obilježja. Angažirana je na unaprjeđenju zaštite i obnove drvene tradicijske arhitekture. Konzervatorske studije, rezultate istraživanja i realizirane obnove publicira u stručnim i znanstvenim radovima.

Predavači

Petrić, Ksenija, Predavač

Ksenija Petrić dipl. ing. arh., viša stručna savjetnica konzervatorica Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Zagrebu ksenija.petric@min-kulture.hr Rođena 1956. godine u Splitu, osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu stekla u Zagrebu. Diplomirala 1980. godine na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stručni ispit položila 1982. godine. Apsolvirala poslijediplomski studij AF Graditeljsko naslijeđe (god. 1981-83), a 1990. g. završila stručno usavršavanje s područja arhitektonske konzervacije (ARC 90) u međunarodnom centru ICCROM u Rimu. Od 1981. g. stalno zaposlena u konzervatorskoj službi, u tadašnjem Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, kasnije Konzervatorskom odjelu u Zagrebu Ministarstva kulture gdje radi na različitim poslovima zaštite i obnove graditeljskog naslijeđa : na vođenju upravnog postupka i konzervatorskog nadzora, na terenskim istraživanjima, evidenciji stanja, valorizaciji i pripremi dokumentacije za kulturna dobra te na izdavanju smjernica i mjera zaštite. U funkciji voditelja projekta radila na izradi konzervatorskih studija za zaštitu povijesnih cjelina malih gradova, seoskih naselja i pojedinačnih graditeljskih sklopova. U suradnji s interdisciplinarnim timom izradila elaborate konzervatorske dokumentacije za prostorne i urbanističke planove posebno planove područja posebne namjene (NP Plitvička jezera i PP Lonjsko polje) uz razvijanje konzervatorske metodologije obrade i analize prostora. Radove publicira u stručnoj literaturi, sudjeluje s predavanjima na simpozijima u zemlji i inozemstvu te na radionicama o obnovi baštine. Posebno aktivna u promicanja ideje zaštite kulturne baštine u lokalnim zajednicama organizacijom izložbi, predavanjima, prezentacijom projekata i sl.. Zadnjih godina angažirana na unaprijeđenju zaštite i obnove drvene tradicijske arhitekture. Koautor je „Priručnika za obnovu posavske tradicijske drvene kuće“ U okviru godišnjih izložbi ostvarenja hrvatskih arhitekata prezentirane su realizacije obnove na kojima surađuje kao konzervator – koautor : Rekonstrukcija zgrade nekadašnjeg mlina vodenice – Mlinica Brajković – Orešković na Majerovom vrilu u Sincu (Izložba Realizacije 2003., Nominacija za nagradu „Viktor Kovačić“, Čovjek i prostor broj 07-08. 2004.) i Rekonstrukcija tradicijske pilane na vodeni pogon u NP Plitvička jezera, (Izložba Realizacije 2004. Čovjek i prostor, broj 03-04 2005). Za konzervatorski rad odlikovana 1997. g. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.