Kolumna

Arhitektura i dekoracija

Autor/izvor: DAZ/Dominko Blažević 10/01/2012

Poznata je anegdota o tome kako je Louis Kahn izgubio projekt za memorijalnu biblioteku JFK-a: nedugo nakon što je postala udovicom, Jackie Kennedy je iznenada banula u njegov ured. Prostor je bio u groznom neredu, zadimljen, pretrpan čašama, cigaretama, papirima, svakojakim smećem. Sam Louis Kahn često je znao prespavati noć na uredskom podu. Jackie se okrenula i otišla; projekt je pripao I.M. Peiu. Koji je, ako ništa drugo, bio – prezentabilniji.

***

Prošli su mjesec u Vukovaru dodijeljene godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata za “najbolja arhitektonska ostvarenja u protekloj godini”. Usprkos krizi, godina je bila vrlo uspješna, i među brojnom konkurencijom nagrađeni su neki uistinu impresivni projekti.

Dan poslije, u Red Carpetu, trash pop emisiji Nove TV, očekivano nije bilo priloga o rečenim nagradama, niti je gost emisije bio itko od nagrađenih. Naravno da nije. Ali o “arhitekturi” se za divno čudo ipak pričalo, makar i (u) pogrešnim terminima. Naime, gost emisije bio je mladi i, kako se čini, vrlo uspješni kolega (LINK – kolega koji je, uzgred, predstavljen i u predzadnjem broju hrvatskog Playboya, gdje je na pet stranica objavljen laskavi intervju s njim, naslovljen “Ekskluziva na kvadrat”).

Zahvaljujući bombastičnim intervjuima, glupim pitanjima i senzacionalističkom pristupu, arhitektura se danas u medijima često prikazuje na jedan ovako banalan i “jeftin” (odnosno skup i luksuzan) način, što arhitekte i nearhitekte redovito izbacuje iz cipela. Ni ovaj put nije bilo drukčije, iako se radi o jednoj za arhitekturu sasvim nevažnoj no brow emisiji (ako kulturu već dijelimo na high brow i low brow). Nevažnoj? Zašto onda toliko nerviranja?

Prije svega zato što mediji na ovaj način javnosti iskrivljeno predstavljaju arhitekturu i arhitektonsku struku. Jasno, živimo u vremenu PR-a i Facebooka, u vremenu sapunica i površnosti: pojmovi etičnosti, integriteta, vrijednosti kreativnog rada u konstantnom su fluksu. Sve se događa ubrzano, i arhitektura kao spor medij ne dobiva puno prilika za prezentaciju. Stoga se dragocjenim medijskim prostorom treba pametno služiti. Je li jedan anti-intelektualni Red Carpet danas stvarno nevažan za arhitekte, odnosno mogu li si arhitekti priuštiti da im bude nevažan i smije li ga se ignorirati, pogotovo onda kad se arhitekturom (ili “arhitekturom”) bavi? Seciranje nekoliko ključnih pojmova pomoći će da se ova dilema razjasni.

PR. Pi-ar. Od ove je kratice (public relations) danas zamorniji valjda jedino izraz “brending”. Ono što gost dobiva pojavljivanjem u Red Carpetu ili u predzadnjem broju Playboya nije ništa drugo nego – PR. Može to biti dobar PR ili loš PR, ali u konačnici to je PR. (Baš kao što je PR bio i nedavni kontroverzni MVRDV-ov projekt za korejske nebodere, neobično nalik na okamenjeni trenutak eksplozije aviona u trupu popularnih WTC blizanaca. Besmislen, glup, PR-ovski potez, koji je ipak odjeknuo svijetom.)

Arhitekti, koji vole spominjati “etičnost”, “diskreciju” ili “pristojnost”, pojmove koje sve više nalazimo još jedino u rječnicima, u pravilu preziru i PR i slične suvremene komunikacijske strategije i izraze. Budući pripadnicima jedne od rijetkih struka kojima je zabranjeno oglašavati svoje usluge, arhitekte posebno nervira činjenica da je PR prije svega glasan, neobjektivan i često samohvalan način komuniciranja, bez istinoljubivosti ili pretjerane vjernosti činjenicama. PR je dizanje prašine, bilo kakve (medijske) prašine, a ne praši se samo za dobrim konjima. PR služi da se na sebe ili druge privuče pažnja i da se nešto ili netko proda nekome drugom. Konačno, tako se dolazi do kontakata, klijenata, projekata, i, naposlijetku, do novca. (Iako naizgled tabu, PR nije ništa novo u svijetu arhitekture: svojevrstan presedan i eksces prije nekoliko godina priredio je i Daniel Liebeskind, angažiravši navodno čak dvije (!) PR agencije kad je sudjelovao na natječaju za njujorkški Ground Zero.) PR se, konačno, ne uči na školama arhitekture, a možda bi trebao.

RAD. Na jednom mjestu u intervjuu autor tvrdi da je ključ njegovog uspjeha u velikom radu, da uspjeh ne može izostati ako se – jako puno radi. “Gle, kad radiš k’o manijak, lova se mora dogoditi.” E pa ne mora. To jednostavno ne stoji i izvučeno van konteksta zvučat će malne uvredljivo svima onima koji rade a “love” ipak nemaju. Naime, mnogi arhitekti rade “k’o manijaci” a ipak bez uspjeha, danas pogotovo, i, uostalom, mnogi su “neuspješni” arhitekti talentiraniji od onih koje nazivamo “uspješnima”. Jer, podsjetimo, put do klijenta i projekta je vještina za sebe, i uz veze i kontakte, poznavanje “pravih ljudi”, uključuje, naravno – i dobar PR. Često ni javni natječaji nisu najobjektivniji način dodjele projekata onim najboljima, a kamoli svijet privatnih veza, poznanstava, pristupa novcu i tsl.

NOVAC. U nepoznavanju ili nepriznavanju drugih, finijih kriterija, danas se gotovo sve mjeri novcem. Nije više bitno koliko je dobra neka kuća, bitno je koliko košta. Nije bitno koliko je dobar ili talentiran neki arhitekt, nego koliko novca ima, ili kakav auto vozi, na kakvoj lokaciji mu je ured. Imena, marke, potpisi. Statusni simboli, Hermès pojasevi, Louboutin cipele. (Prigodno, na onom istom TV-u, u onoj istoj emisiji, tinejdžerice se u nekoliko emisija učilo kako postati – sponzorušama.)

Iako arhitektura o novcu i investitoru ovisi i uvijek je ovisila, dobar arhitekt će i s manjim budžetom znati napraviti kvalitetan posao. Arhitektura košta, ali budžet jednostavno nije arhitektonska poanta. Baš kao što tiskanje knjiga ne čini Nives Celzijus ili Hrvoja Šalkovića kvalitetnim piscima, tako ni basnoslovno skup projekt ne čini nekog autora dobrim arhitektom ili arhitektom uopće. Jer arhitektura je nešto sasvim…Što? To je najvažnije pitanje.

NAJVAŽNIJE PITANJE. Što je arhitektura? O ukusima se ne raspravlja, ili se tako bar veli, ali o tome što je arhitektura a što nije trebalo bi se raspravljati i raspravljat će se dok god se nešto bude nazivalo arhitekturom i neki ljudi arhitektima. A, zaboravimo li čak sve ostale nesporazume i manjkavosti, ono što je Red Carpet komunicirao svojim spomenutim prilogom, prikazanim virtualnim i stvarnim vizualima projekata, nije uopće bila arhitektura već – dizajn interijera, i to dekoraterski dizajn, ne arhitektonski. Jer gost emisije je prije svega jedan mlad i uspješan – dekorater. I u tome nema ništa loše, dapače, govorimo o umijeću poput mnogih drugih: mnogi “pravi” arhitekti se često znaju pogubiti kada uđu u interijerske nijanse i teme materijala, tekstura, detalja, ornamenta, manjeg mjerila. U konačnici, takvo umijeće se da naplatiti. Ali svakom pravom arhitektu je već na prvu jasno da to arhitektura – nije, jer o tim projektima ne možemo govoriti arhitektonskim jezikom.

Za razliku od “tipičnog” arhitekta dekorater ne radi s prostorom nego primarno s površinama, kompozicijama, tkaninama, rasvjetom, eventualno namještajem, dakle dekoracijom, ili svime onim što je arhitektima u pravilu sekundarno i nerijetko zamorno, a budućim korisnicima (baš kao i mnogim gledateljima Red Carpeta) daleko važnije od arhitekture same. Pokazani su projekti bliži radu prostornog stilista nego radu arhitekta.

IDEJA. Još važnije, dekorater ne polazi od arhitektonskog koncepta, ne radi s arhitektonskom IDEJOM, a to je ono što arhitekturu odvaja od pukog građenja ili dekoracije. To je arhitektonska SUPSTANCA sine qua non i to treba ponavljati uvijek i iznova, jer upravo tu arhitektura zna pokazati slabosti kada želi komunicirati prema van. Arhitektonska ideja nije program, niti reakcija na kontekst. To nije niti konstrukcijsko rješenje niti stil, nego način na koji projekt komunicira s Arhitekturom samom, koristeći arhitektonski vokabular i krećući se manje-više unutar (ne)jasno definiranih granica nepreglednosti arhitektonskog diskursa. Povijest arhitekture je povijest idejâ, ne povijest pojavnostî pa čak niti povijest prostora samih (ovo je već jedna ideološka pozicija). Da se arhitektura ne temelji na ideji, prepustili bismo je slobodno…dekoraterima. Ili stilistima. Ili klijentima. Koji redom prostore – uljepšavaju. Često ne shvaćajući da ružna arhitektura može biti dobra arhitektura, da disfunkcionalna arhitektura može biti dobra arhitektura, da jeftina arhitektura može biti dobra arhitektura. Baš kao i u umjetnosti, ljepota ne garantira arhitektonsku ili umjetničku vrijednost, ljepota ne garantira integritet djela.

***

U konačnici, ono što danas muči arhitekte kada se o arhitekturi javno govori jest - neznanje, ali i nemoć javnosti da o arhitekturi imalo uči. Govor o arhitekturi u medijima je – poput mnogih drugih disciplina, uostalom – sveden na senzaciju, na celebrityje (štogod to značilo u provincijalnim mjerilima poput hrvatskih), na novac, na skandal, na luksuz. A to jednostavno – nije arhitektura. Što bi preostalo kad bismo iz svakog TV priloga ili teksta o arhitekturi u novinama ili na internetu izbacili superlative (najbolji arhitekt, najmlađa dizajnerica, najskuplji stan, itd)? Što bi preostalo kad bismo izbacili spominjanje luksuza i luksuznih brendova, šamaranje cijenama i imenima klijenata?

***

Thierry Despont je poznati “arhitekt bogatih” kojega je lako zamisliti u nekoj američkoj inačici Red Carpeta. U njegovim projektima nema budžeta i nema rokova. Njegovi su klijenti najveća imena, imena poput Billa Gatesa, Ralpha Laurena, Calvina Kleina. Thierry Despont je, na kraju krajeva, vrlo bogat i uspješan dekorater, i tako ga se u člancima jedne artikuliranije i daleko veće kulturne scene u pravilu pravilno i naziva. On je zvijezda.

Ali Thierry Despont, baš kao ni I.M. Pei, nije i nikada neće biti jedan Louis Kahn. Ako je to neka utjeha ili neka pravda, i ako to ikome danas još nešto znači.

Dominko Blažević, 10. 01. 2012.