Kolumna
Bespuća obijesne neozbiljnosti (ili, tko o čemu, Rošin o…)
Autor/izvor: DAZ/Dominko Blažević 02/04/2012
Ima li smisla u jednom strukovnom mediju, pa bio on i digitalno “beskonačan” poput ovog, online prostor trošiti na jedan (poduži!?) prilog u glavnom TV Dnevniku od prije desetak dana, na prilog o promociji “knjige” Uprknuće splitskog KOLEGE Jerka Rošina? Ima li smisla uopće pažnju krizom zabrinute struke usmjeravati na ovaj…incident? Potpada li taj neukus ikako pod arhitekturu, samo zato što se slučajno radi o trabunjanjima jednog – Nazorom nagrađenog (!?) – arhitekta?
Za neupućene, radi se o zbirci neduhovitih rima, koje je ovaj bivši zastupnik u dokolici sklepao o svojim danima u Saboru i o kolegama s kojima je dijelio te dane, s posebnim naglaskom na (sad već bivšu) Oporbu. I u tome ne bi bilo ničeg lošeg, da je sve ostalo samo na jednom intimnom projektu za kućna i stranačka druženja. Ali ne. Ovi “satirični” zapisi jednog u najmanju ruku moralno upitnog političara i arhitekta (kao javna osoba dičiti se lojalnošću nekome koji je po svemu sudeći jedan od najnečasnijih likova u zadnjim desetljećima u Hrvatskoj, u najmanju ruku jedna je…čudna odluka) postali su javnom informacijom koju je bilo nemoguće ignorirati. Predstavljeni su ni manje ni više nego u Novinarskom domu, bili po svim medijima, pa i u spomenutom Dnevniku. Predstavljanje je okupilo crème de la crème Sanaderovog kružoka, pred kamerama se – u lice nacije – smiješila potrošena politička vrhuška: zarumenjena lica Bebića i Letice, Šovagovićke i Matkovićke, i svih onih njima sličnih. Svih onih “nevinih” – dok se ne dokaže suprotno – koji su nas doveli tu gdje jesmo.
LINK: http://www.youtube.com/watch?v=UnHyrwAZmbw
O knjizi samoj valja reći tek: neka stabla baš nemaju sreće. Ali ništa duhovitije od ove knjižice se nije moglo ni očekivati od jedne ukočene i sumnjive družine poput ove koju gledamo već godinama, prigodno okupljene oko svog još uvijek “nepravomoćno neosuđenog” i slobodnokretajućeg velikog Vođe, jamstvima Rošina i Bebića zahvaljujući.
Radi li se tek o političkoj gluposti? Možda, ali prije svega radi se o obijesti, radi se o manjku osjećaja za pristojnost. I ne samo zbog vulgarnosti jezika kojim se baratalo. “Uprknuće”? “Šupak”? “Sranje”? To je dakle JAVNI jezik jedne “demokršćanske” stranke (kako je Rošin znao ponosno naglasiti kad je ulazio u HDZ)? To je JAVNI jezik “akademski obrazovanih građana”? To je JAVNI jezik te “gospode” u po mjeri krojenim odijelima? Ne treba zagovarati čistunstvo, ali postoji i mjesto i vrijeme za vulgarnosti i kolokvijalizme, a to nikako nije glavni TV Dnevnik. Koliko li su puta dosad u Dnevniku HTV-a naglas izgovorene spomenute riječi? Jednom? Nijednom? Žalostan presedan, i otužna predstava. Kritike stoga idu svakako i urednicima spomenute informativne emisije: ovakav skup trebalo je jednostavno ignorirati, baš kao što se ignorira i bulažnjenje polugolih starleta u Survivoru.
Ovdje se dakle radi o obijesti: baš kao i u godinama vladavine svih spomenutih, radi se o jednom velikom bezobrazluku, osjećaju nedodirljivosti i arogancije, svim sudskim procesima usprkos. I višestrukom nepoštivanju. Prije svega o nepoštivanju Sabora kao institucije, i sabornika kao “demokratski izabranih” kolega (doduše, malo tko danas i poštuje Sabor i sabornike, osim po sili zakona i tradiciji “parlamentarizma” - pa i sami sabornici svojim nepojavljivanjem na preplaćenom poslu najbolje govore o razini poštovanja).
Ali, što je najbolnije, radi se o nepoštivanju vlastite države i vlastitog naroda, opljačkanog i poniženog prvenstveno zahvaljujući lopovluku, korupciji, i lošim političkim odlukama upravo autorovih nasmijanih prijatelja. Doduše, još mnogi “zaslužni” za današnju Hrvatsku nisu bili na ovoj promociji.
I? Kakve sve to veze ima s arhitekturom? Pa ovdje se radi i o nepoštivanju pozicije arhitekta kao javne i odgovorne osobe. Oplakuje se vječno nestanak uloge arhitekta kao javnog intelektualca, oplakuje se nestanak poštovanja građanstva prema struci. Vremena su se promijenila, kažu. I možda je već valjalo oguglati na nekulturu kojom smo okruženi: Mamići i Kerumi su odavno srozali javni diskurs i ponašanje na razinu krčme. Pa ipak, na arhitektonskim fakultetima generacije se odgajaju na mitu da bi arhitekti trebali biti iznad tog blata; sofisticirani, uglađeni, društveno i politički odgovorni i osjetljivi, pa čak i kolegijalni, nepotkupljivi i časni (doduše, ova se iluzija najbrže raspline). Otkud dakle jedan arhitekt, pače jedan laureat u tom toru? I otkud takav tor u jednom Dnevniku?
Arhitekti nisu nevinašca, ali može li se zamisliti jednog Koolhaasa, ili jednog Normana Fostera (Sir!), jednog Souto de Mouru ili Tadaa Anda u sličnoj ulozi? Može li se zamisliti Šegvića ili Turinu, sva ta časna imena? Može li se zamisliti ikog normalnog u tako kompromitirajućem izdanju, u tako kompromitirajućem društvu, u tako neukusnoj prigodi, i to uz uključene kamere? A zašto ne? Samo zato jer su ovo, za razliku od Rošina, “ozbiljni” arhitekti? Odgovorni arhitekti? Veliki arhitekti? Jer imaju bolji smisao za humor? Jer drže ili su držali do sebe? Jer imaju bolji osjećaj za PR?
Svatko ima pravo na pogreške. Možda se vremena mijenjaju, kao i osjećaj za primjereno ili smiješno. Možda su ovi stavovi kruti ili zastarjeli. Ipak, postaje jasno da, u moralnom smislu, Nagrada Vladimir Nazor ne garantira – ama baš ništa.
Dominko Blažević, 26. III. 2012.
Fotografija u naslovu: sa splitske promocije knjige Jerka Rošina, fotograf: Ivo Čagalj/PIXSELL