O praksi

Ovih par priloženih fotografija i video zapisa dosta vjerno opisuje moje iskustvo u Ensamble studiju – jednom od renomiranih i svjetski slavnih arhitektonskih ureda. Da, bilo je jako zanimljivo i intenzivno u svakom pogledu... Posao, kolege, stan, cimeri, novi prijatelji, druženja, ples, šetnje i sunce, sve je bilo odlično i daleko nadmašilo sva moja očekivanja. Zgode kojih se često rado sjetim su iskustvo tog prvog radnog dana i naravno zadnjeg, petka prije božićnih praznika. Sve između je proletilo u trenu, u konstantnom radu, savladavanju novih strojeva, izradi velikih, ogromnih maketa, smijehu, preskakivanju užeta iskolčene nove kuće i borbi s metalom, mineralnom vunom, armaturom i ljepilom za stiropor... Sve moje ideje kako izgleda ured i kako će mi biti radno mjesto palo je u vodu čim sam po prvi puta otvorila velika crna vrata i ugledala 10ak mladih ljudi okolo i na limenom kontejneru kako pile, lupaju, vidaju, mjere i vare. Kako su mi ispričali, ta limena kutija koju su gradili moji novi kolege i kojima sam se i ja priključila, naš ured, bio je prototip, eksperiment projekt koji je trebao naći primjenu u budućnosti i u stanovanju i kao prostor za rad a i šire, jer je princip slaganja esmelux panela bio jako jednostavan i ekonomičan i svi su elementi bili tipski te se trebalo zabaviti samo modulima i kako ga maštovito duplicirati ne bi li nastao neki novi zanimljivi dijagram multifunkcionalnog karaktera. Svu onu nervozu prije formalnog upoznavanja tog prvog dana zamijenila je lagana nevjerica, milijun pitanja i želja da što prije isprobam veliku mašinu iz koje frcaju iskre! Želja mi se brzo ostvarila. Par trenutaka kasnije našla sam se s metalnim profilima u rukama u lijepom vrtu kuće koja balansira s kamenom na vrhu. Nisam bila 100 % sigurna hoću li ih znati iz prve uspješno i precizno iskrojiti i spojiti, ali jedna nogica po jedna i uz savjete dobrih kolega, već sam na kraju prvog radnog dana u online check outu ponosno objavila slike novog stolića za mikrovalnu! 

Slika 1 (naslov)_petak prije božićnih praznika

 
Slika 2_stol za mikrovalnu   
Slika 3_iskre čeličnih profila

Laptop mi je na poslu bio upaljen non stop, od 9 do 8, ali na moje oduševljenje autocad i općenito rad na kompjuteru je bila sporedna stvar. Sve se odvijalo vani, na zraku, na gradilištu!   Jedino je bilo bitno upaliti kameru, svako jutro napraviti online chec in, umrežiti se na hangout i naći najbolji kut odakle se dobro vidi što i kako radim taj dan, zasukati rukave i krenuti na posao. Vrlo moderan i otvoren način rada u uredu s brdo tehnologije i dobrom internetskom vezom čak i kad smo bili u betonu do koljena. Osobno, na početku mi je to bilo vrlo čudno i zbunjujuće, da me svi u svakom trenutku gledaju i znaju što i kako radim. Ali to je ubrzo nestalo i svu koncentraciju sam usmjerila na zadane vrlo zanimljive projekte. Kamere bi se sjetila jedino ako bih trebala neki savjet od drugih ili ako bi se meni tko obratio, šef iz Bostona ili kolege s drugog kraja parcele.


 
Slika 4_ ured-baza, Las Rozas, dvorište Hemeroscopium kuće  
Slika 5_on line hangout

Između iskri i cementa, iako je sve izgledalo malo grubo, ja si ne bih mogla zamisliti drukčije, bolje, poučnije i zanimljivije stručno usavršavanje. I opet da mi se ukaže prilika, opet bih otišla tamo i sada već sigurno radila na završnim radovima kuće kojoj smo prije 10ak mjeseci moje kolege i ja izbetonirali temelje. Ured smo u biti činili mi, svježe pečeni mladi arhitekti na usavršavanju koji su se do tada s gradilištem susreli slučajno u prolazu ili na televiziji. I baš zato, sve nas je to jako zanimalo i trudili smo se da svaki korak odradimo kako nam je Javier pokazao i rekao jer bez obzira na ipade, iphone i ostali high tech, kada smo jednom markirali novi tlocrt kuće na stvarnoj lokaciji, nije postojala opcija zlatne tipke undo L.

 
Slika 6_ izrada vlikih, ogromnih maketa od stiropora 
Slika 7_hemeroscopium maketa za muzej moma, ny

 
Slika 8_ured na gradilištu 
Slika 9_pauza

 
Slika 10_ toplinska izolacija limene kutije tj. ureda 
Slika 11_postavljanje armature

Za nepunih mjesec dana izuzetno smo uspješno odradili sve grube zemljane radove, postavili potporne zidove i dilatacije, izrezali i posložili armaturu i spremno došli taj zadnji petak prije božićnih praznika ujutro prije 6 ne bi li betoniranje podne ploče prizemlja završili prije najavljene kiše i svi skupa sretni otišli na obećani ručak. Točno prije mraka iznivelirali smo i zadnji dio svježe salivenog betona i već dosta umorni pogasili reflektore te se zaputili prema drugim svjetlima... svjetlima Madrida koji je prekrasan uvijek, a posebno predvečer ispod mjeseca, kada se svi skupe vani na ulicama tražeći mjesto u moru barova i restorana ne bi li napokon odahnuli u društvu dragih ljudi i popili koju cañu ili chupito uz zvukove uličnih zabavljača i samoprozvanih umjetnika. Oduševila me je raznolikost uzrasta, uvjerenja i zanimanja na istom mjestu, i mjesta koja su u isti tren bila zanimljiv izlazak s finom večerom popraćena nekim aktualnim događajem i događaj u sasvim neočekivanom okruženju... sve je to, za mene, grad činilo tako posebnim i prijateljskim. Sve što želite raditi ili pokazati drugima nije krivo, samo je potrebno poslušati, prihvatiti i podržati. Osjećaj da vam netko pruži šansu i da niste sami, to je lijepo. Mislim da je to najvažnije što sam uspjela pročitati lutajući gradom bez karte, opušteno obilazeći barrios, kvart po kvart i vraćajući se doma uvijek nekim novim ulicama. Možda je to samo bio njihov odgovor na trenutnu krizu i sve što je išlo nizbrdo, ali o toj temi jedino se moglo zaključiti po člancima u novinama. Na njihovim ulicama uvijek je bio blagdan. Restorani i bircevi su uvijek bili puni, ispred kina i kazališta red je bio dugačak, a u muzejima je uvijek bila gužva. Izložba u Caixi forum o velikom francuskom pioniru filma Georges Mélièsu te projekcije nekih od nekolicine njegovih sačuvanih filmova u Cine Dore, jednom od najstarijih kina i najreprezentativnijih primjera arhitekture u Španjolskoj s početka 20. stoljeća, mogu izdvojiti kao jedan od dražih izleta u kulturni svijet. Činjenica da su me turisti znali zaustaviti na ulici i pitati u kojem je smjeru Reina Sofia ili kojim metroom da najbolje dođu do svoga cilja, samo je potvrdila moj osjećaj da sam tamo bila kao doma. Kako sam stvarno i iskreno uživala do zadnjeg trena, kofer sam spakirala za nepunih 30 minuta prije zadnjeg check ina i svima rekla hasta pronto, do skora, jer prvom prilikom želim opet sresti sve te drage ljude, ponovno pokucati na vrata stana na 4. katu u najživljoj ulici ispred šarene tržnice u La Latini gdje mi je bio dom i ponovo se spustiti i izgubiti pod svjetlima tog stvarno čarobnog grada.

 
Slika 12_tulum arhitekata u COAM-u, madridskom DAZ-u 
Slika 13_svjetla Madrida

 
Slika 14_ Francisco Javier Sáenz de Oiza_las torres blancas, najdraza zgrada u gradu 
Slika 15_dom u La Latini

filmove pogledajte ovdje
Architects Without Borders:  Ivana Stanić + ENSAMBLE Studio, Madrid, Španjolska

http://www.ensamble.info/

Potprogram Leonardo da Vinci u sklopu EU Programa za cijeloživotno obrazovanje (Life Long Learning Programme – LLL) obuhvaćao je strukovno obrazovanje i osposobljavanje te je bio osmišljen tako da svojim aktivnostima potiče razvoj znanja, vještina i kvalifikacija svih sudionika.

Sudjelovanjem u nekoj od aktivnosti potprograma Leonardo da Vinci, korisnici su imali mogućnost stjecati nova životna iskustva te primjenom stečenih znanja, značajno doprinijeti radu matične ustanove, mogućnostima vlastitog zapošljavanja na tržištu rada te samom gospodarstvu. Potprogram Leonardo da Vinci omogućavao je prijenos dobrih praksi i inovacija u gospodarstvu između država sudionica, usklađivanje obrazovnog sustava sa tehnološkim napretkom i tržištem rada te osobni i profesionalni razvoj sudionika. Više o dobitnicima stipendija saznajte OVDJE, a više o potprogramu Leonardo da Vinci ovdje.

style=